Na prvi pogled, sve je u redu.

Djevojka ide u teretanu, ima redovne obroke, zna što znači balansirana prehrana, zna razliku između gladi i apetita. Možda čak i dijeli recepte na Instagramu. Možda je trenerica, nutricionistica, ili samo jako informirana.

Ali kad padne mrak, kad se na nekom okupljanju ili zabavi sakrije u kuhinju kad nitko ne gleda, počinje druga priča. Sav razum nestane. Nastupa tupost. Ne osjeća se ništa, zalogaji se počinju nizati jedan za drugim. Većina se ni ne prožvače dovoljno, padaju u želudac kao kamenje, ali ni to se ne osjeća dok ne počne fizička bol tijela.

Dovoljno dobra: Ispovijest djevojke koja je zavoljela svoje tijelo i pomaže vam da učinite isto

Nakon toga slijedi spirala otrovnih misli, misli koje guše i pretvaraju se u riječi koje odzvanjaju glavom. Vrijeđaju i govore loše stvari zbog kojih se kuneš (opet) da je ovo bio zadnji put. Više se nikad nećeš prejedati. Od sutra na trening svaki dan, nema slatkoga, nema kruha, samo povrće i proteini. I to se drži, tjedan dana, dok ne dođe petak-subota-nedjelja; dani kada se opuštamo, a ti ih iskoristiš kao izliku za još jednu epizodu prejedanja nakon kojeg će opet pasti prazno obećanje da je to zadnji put.

U osobi nema fizičke gladi samo unutarnji nemir koji treba nešto da ga priguši.

Ovo je tihi poremećaj prehrane. Nevidljiv izvana. Duboko razarajući iznutra.

Što je emocionalno prejedanje i zašto ga ne shvaćamo ozbiljno?

Emocionalno prejedanje nije “slabost karaktera”. Nije “nedostatak volje”. To je kompulzivan obrazac u kojem osoba koristi hranu da bi regulirala osjećaje: tjeskobu, prazninu, usamljenost, frustraciju, krivnju, pa čak i dosadu.

Trend koji ima smisla: Matcha čaj donosi fokus, energiju i zdravlje 

Za razliku od klasičnih poremećaja prehrane koji često imaju jasne vanjske znakove (gubitak kilograma, izbjegavanje hrane, stroge dijete, povraćanje), emocionalno prejedanje često ostaje ispod radara i društva i samih žena koje ga doživljavaju.

Zato što one najčešće izgledaju zdravo.

I zato što je u našoj kulturi normalizirano da žene imaju kompleksan odnos s hranom dokle god “drže pod kontrolom” kilograme.

Najčešći uzroci: od djetinjstva do današnje samokontrole

Ovakvi obrasci ne nastaju slučajno. I ne nestaju preko noći. Evo nekih čestih uzroka:

• Emocionalna deprivacija u djetinjstvu: Ako nisi naučila kako sigurno izraziti emocije, vrlo je moguće da si naučila da ih trebaš potisnuti  ili pojesti.
• Perfekcionizam i kronična samokritika: Žene koje emocionalno jedu često su visoko funkcionalne, ali nemilosrdne prema sebi. Hrana postaje jedini trenutak “opuštanja”, a zatim odmah izvor krivnje.
• Poremećaj u osjetu gladi i sitosti: Kod čestih dijeta i restrikcija, tijelo gubi prirodan ritam. Glad nije više fizička  ona postaje misaona, emocionalna, reaktivna.
• Stres i nedostatak samoregulacije: Ako ne znaš kako se umiriti, smiriti ili odmoriti, vrlo lako se dogodi da to preuzme hrana.

Kako prepoznati tihi poremećaj prehrane kod sebe (ili druge)?

Nije uvijek jednostavno, jer ne izgleda "klinički". Ali evo nekoliko znakova koji se najčešće pojavljuju:

• Jedeš u tajnosti, brzo i s osjećajem srama koji te pogodi kao tona cigli nakon što prestaneš jesti jer želudac to više ne može podnijeti
• Ne znaš razlikovati stvarnu glad od emocionalne potrebe
• Imala si dan “pun kontrole” i završila večer u napadaju jedenja
• Osjećaš krivnju nakon jela, čak i kad nisi pojela puno, ali si pojela „krivu/lošu/zabranjenu hranu“
• Imaš osjećaj da “izvana sve štima”, a iznutra stalno nešto kipi, nešto zbraja i kalkulira, nikad zadovoljno
• Hrana ti je izvor i utjehe i kazne
• Pokušavaš riješiti stvar “još većom kontrolom”, ali se sve češće osjećaš poraženo

Najvažnije: to nisu znakovi slabosti. To su znakovi da postoji bol koja nije dobila glas. Pa je progovorila kroz toksični obrazac ponašanja, zauzela se za sebe

Jaka stražnjica, lakša trudnoća! Trenerica otkriva koje vježbe odabrati u trudnoći

Zašto se žene s ovim obrascem posebno srame?

Zato što je društvena stigma brutalna.

Ako izgledaš zdravo, funkcionalno i atraktivno nemaš pravo “patiti”. Jer koga bi bilo briga za tvoju patnju dok nosiš tajice broj S?

Zato je ovo posebno tiha patnja: žene koje emocionalno jedu često su savršene prema van, ali žive s osjećajem da su emocionalno pohlepne, neuredne, neukrotive iznutra.
I još se dodatno kažnjavaju, najčešće upravo hranom.

Kako izaći iz tog kruga? Ne kroz još veću kontrolu. Nego nježnost.

Zvuči kontraintuitivno, ali to je ključ.
Izlaz nije u još jednoj dijeti. Nije u aplikaciji koja mjeri kalorije. Nije u detoksu.

Izlaz je u ponovnom učenju samoregulacije, ali emocionalne.

To znači:

• naučiti stati i osjetiti što ti je zapravo teško
• razlikovati tjeskobu od gladi
• uspostaviti rituale koji hrane tvoju bliskost sa sobom, a ne samo tijelo
• prestati koristiti hranu kao štit ili kaznu
• ići korak po korak, malo po malo, kroz minimalne promjene u navikama
• mijenjanjem narativa koji govorimo sami sebi
• naučiti se brinuti za svoje tijelo potpuno, to znači da sve što radimo od hranjenja, treniranja, konzumacije sadržaja i ljudi s kojima se okužujemo treba raditi svjesno i nježno

I najvažnije, početi govoriti o tome. Bez srama. Bez umanjivanja. Bez opravdavanja.

Za kraj: nije tvoja vrijednost u tvojoj disciplini. I nisi sama.

Tihi poremećaj prehrane ne mora te razoriti. Ali da bi prestao biti “tihi” mora ga se priznati. Možda prvi put sebi. Onda nekoj bliskoj osobi. Možda terapeutu. Ili  ako si spremna, svijetu.

Tvoj odnos s hranom nije tvoj karakter. Nije tvoj neuspjeh. To je poruka. I kad je konačno počneš slušati s nježnošću, a ne s kaznom počinje iscjeljenje.

 Autor: Valentina Sumpor