Suvremeno tržište prepuno je proizvoda od plastike. Igračke, kuhinjske potrepštine, alati, ali i ambalaža za hranu i piće preplavljuju police trgovina, a time i naše domove. Posljednjih se godina mnogo govori o štetnosti mikroplastike koja putem vode i hrane koju konzumiramo ulazi u naš organizam. Poneki se boje kako će se ovaj problem u budućnosti sve više očitovati, dok neki kažu kako se radi o pretjerivanju. Što je istina, kolika je opasnost i što možemo učiniti kako bismo izbjegli mikroplastiku, objašnjava nutricionist Roko Rogošić.

"Nalazi su uredni, ali meni nije dobro": Prof. Likić upozorava na važnu zamku u dijagnostici

Mikroplastiku u organizam bez sumnje unosimo jer su čestice pronađene u vodi, hrani, stolici, zraku, a prema nalazima novijih studija čak i u krvi, plućima i posteljici. Sugovornik objašnjava kako pregled 25 studija na ljudima pokazuje da je dokaza o štetnim zdravstvenim ishodima još malo. Problem je što njihovu kvalitetu opterećuju mali uzorci, presječni nacrti i neujednačene metode detekcije.

Za sada ne postoje standardizirane i pouzdano validirane metode za precizno određivanje količine mikroplastike u hrani i drugim proizvodima. Trenutačno se procjenjuje da je rizik razmjerno nizak jer većina čestica ne postaje bioraspoloživa. Ipak, postojeće metode vjerojatno podcjenjuju izloženost nanoplastici (< 1 µm), a upravo su te najsitnije čestice biološki najzanimljivije. 

“Izloženost je stvarna, ali stvarni rizik za zdravlje pojedinca danas ne možemo kvantificirati. To opravdava oprez i smanjenje izloženosti, ali ne i paniku”, poručuje nutricionist na početku. 

Utjecaj mikroplastike na organizam

Najprije, važno je razlikovati čestice mikroplastike i kemikalije koje sadrži plastika kao što su aditivi, bisfenoli i ftalati. Dio endokrinih učinaka na ljudski organizam pripisuje se upravo kemikalijama, a ne spomenutim česticama kao takvima.

Kada je riječ o samim česticama mikroplastike, postoje biološki uvjerljivi mehanizmi putem kojih bi mogle pridonijeti upali, oksidativnom stresu i promjenama crijevne mikrobiote. Također, potencijalno mogu prolaziti kroz određene biološke barijere. Ipak, u pregledu dokaza na ljudima procjena rizika pristranosti pokazala je umjeren do visok rizik zbog zbunjujućih čimbenika i mjerenja izloženosti, a konzistentnost među metodama detekcije bila je ograničena, ističe Roko Rogošić i dodaje da laboratorijski i životinjski nalazi služe samo kao potpora biološkoj vjerodostojnosti, ne kao izravan dokaz učinka na ljude. 

Magnific

“Posebno oprezno treba s naslovima o mozgu. Rad u Nature Medicine iz 2025. (Nihart i sur.) izazvao je naslove o “žlici plastike u mozgu”. Kritičari ističu nepotpunu probavu masnog tkiva, slabu validaciju i nedovoljne kontrole kvalitete, zbog čega je Py-GC/MS (metoda određivanja) u tkivu bogatom mastima sklon lažno pozitivnim rezultatima. Taj dio literature danas čitam kao “plastika je vjerojatno prisutna, ali količine su vrlo nesigurne”, kaže nam. 

Vezano za utjecaj mikroplastike na organizam često se postavlja pitanje kakva voda je problematičnija: flaširana ili ona iz slavine. Nutricionist kaže da ovdje treba biti oprezan jer odgovor ovisi o uvjetima u određenoj državi kada se govori o vodi iz slavine. Kod nas je voda kvalitetna i nadzire se pa je kao takva zdrav, jeftin i ekološki bolji izbor. U državama u kojima kvaliteta i nadzor izostaju, jasno, konzumacija vode iz slavine se ne preporučuje. 

Magnezij je neophodan za zdravlje. No, može li se s njime pretjerati?

Kada se govori o flaširanoj vodi važno je znati da apsolutni brojevi čestica u vodi jako ovise o metodi mjerenja (bojenje, Raman, Py-GC/MS daju potpuno različite redove veličine), pa se rezultati različitih studija ne mogu izravno uspoređivati. 

“Ambalaža može biti dodatan izvor čestica (čep, trošenje boce), ali staklene boce također sadrže čestice, što istraživanje u Kini pripisuje procesu punjenja. Najvažnije je da nema dokaza da se ljudi zbog razlike u količini čestica razbolijevaju”, objašnjava Roko Rogošić. 

Zagrijavanje hrane u plastičnoj ambalaži može povećati rizik oslobađanja čestica mikroplastike

Način čuvanja, pripreme i zagrijavanja utječu na izloženost mikroplastici kaže nutricionist i opisuje zašto: “Meta-analiza ukazuje da je ključni čimbenik oslobađanja čestica toplinom uzrokovano fizičko propadanje materijala, osobito kod polimera hrapavije površine ili slabije toplinske stabilnosti. Masna, kisela i vruća hrana više “ispire” plastiku nego hladna.“

Roko Rogošić govori o studiji iz Nebraske (Hussain i sur., 2023.) prema kojoj mikrovalno zagrijavanje oslobađa daleko više čestica nego hlađenje ili čuvanje na sobnoj temperaturi, do milijuna mikro i milijardi nanočestica po cm² površine u 3 minute. Treba, međutim, imati na umu da je to laboratorijski scenarij s modelnim otopinama. Modeliranje izloženosti istih autora procjenjuje najveći dnevni unos na oko 20 ng/kg tjelesne mase, što je mala količina. Citotoksičnost se opažala pri koncentracijama od 1000 µg/mL, koje su daleko iznad realne izloženosti. 

Također, dotaknuo se i tvrdnji kako se određenom prehranom tijelu može pomoći da “izbaci” mikroplastiku te objasnio kako to zapravo nije moguće. Nije dokazano da bilo koja namirnica, dodatak prehrani, sauna-protokol ili “detoks” uklanjaju mikroplastiku iz tkiva. 

“Ono što je razumno i korisno je prehrana bogata vlaknima, redovita probava i općenito zdrava crijevna mikrobiota, ali to treba prikazati kao dobru prehranu, ne kao tretman za mikroplastiku. Preporuke o skupim “plastic detox” programima i dodacima ne stoje i vrijedi ih jasno javno demantirati”, upozorio je. 

Kako onda pokušati izbjeći unošenje mikroplastike koliko je to moguće?

Nutricionist savjetuje zagrijavanje i kuhanje u staklu, keramici te inoxu umjesto u plastici, zamjenu oštećene plastične opreme (posebno za djecu), pijenje vode iz slavine (ako je sigurna) i izbjegavanje boca izloženih toplini, manju konzumaciju visokoprerađene hrane u plastičnoj ambalaži, više svježe hrane te smanjivanje prašine u kućanstvu (prozračivanje, vlažno brisanje, usisavač s HEPA filterom) zbog udisanja vlakana.

Generirano uz pomoć AI

Ono što nije potrebno raditi, iako će društvene mreže i neki ljudi to savjetovati, jest  potpuno “čišćenje” kuhinje od plastike, odbijanje hrane koja je bila u plastičnoj ambalaži, kupovanje skupih filtera i “detoks” dodataka, te izbjegavanje ribe, jaja ili povrća iz straha od mikroplastike. 

“Neki od tih savjeta stvarno imaju trošak: izbacivanje ribe zbog straha od čestica lošije je za zdravlje od samog rizika”, istaknuo je.

Mikroplastika je legitimna tema javnog zdravstva i okoliša

Roko Rogošić naglašava da je mikroplastika svakako tema o kojoj treba više govoriti jer činjenica da se nalazi u ljudskom tijelu zaslužuje ozbiljna istraživanja i regulaciju na izvoru, ne samo odgovornost pojedinca u kuhinji. Kaže kako još uvijek postoje velike nepodudarnosti između načina na koji se mikroplastika mjeri u okolišu, procjenjuje izloženost i povezuje sa zdravstvenim ishodima, a dio najglasnijih naslova počiva na mjerenjima koja se osporavaju. 

Fibermaxxing osvaja mreže: Za razliku od većine trendova ovaj ima smisla, ali uz jedan uvjet

Na kraju, poručio je kako nije potrebno drastično mijenjati život, ali svakako ima smisla promijeniti nekoliko navika kao što su zagrijavanje hrane u plastici i zamjena istrošene plastične opreme, a piti zdravstveno ispravnu vodu iz slavine.

“Kvaliteta cjelokupne prehrane, tjelesna aktivnost, nepušenje i unos povrća imaju neusporedivo veći dokazani učinak na zdravlje od bilo koje promjene u vezi s mikroplastikom. Pravo rješenje je smanjivanje plastike na razini proizvodnje i regulative, a individualne mjere su razumna, ali ne i presudna dopuna,” zaključuje. 

*Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.